Za Drinsku regatu, planinu Bobiju, Soko grad i manastir pod njegovim zidinama, Trešnjicu i crkvu 
  brvnaru u Orovici, možda ste i čuli. Ali za Tribuću – "Azbukovački Kolorado" verovatno niste. Retki su 
  i žitelji Azbukovice koji znaju za ovaj dragulj prirode. Razlog je prost – kanjon je nenaseljen i 
  neprohodan. Tribuća je usekla svoje korito u velikom krečnjačkom masivu, koji je većim delom izgrađen od 
  metamorfnog krečnjaka. Litice kanjona su strme, prekrivene zemljom i obrasle šumom bukve, graba i 
  hrasta. Kada pri ušću Trešnjice u Drinu, saznate da je to vodena vrpca koja se rađa na obroncima 
  Povlena, začudite se kako je narasla na inače kratkom toku.  Iako kratkog toka, ona ima nekoliko 
  pritoka. Tribuća je jedna od njih, desna pritoka Trešnjice i duga je sedam kilometara. Izvire na 
  Torničkoj Bobiji, i na svom toku prevaljuje visinsku razliku od 450 metara. Teče prema jugu i 
  svojim donjim tokom razdvaja visoravan Boškovac na zapadu, od Gornjokošljanske površi na istoku. Njeno 
  ušće u Trešnjicu proglašeno je specijalnim rezervatom prirode, jer se tu gnezdi i živi kolonija 
  beloglavog supa. Divlja lepota, pošteđena čestih poseta onih koji bi da je načnu.
  
 
  Kako je pronaći?
  
  Trideset kilometara od Ljubovije, na obroncima Bobije, na nadmorskoj visini od 800 m nalazi se 
  zaseok tornička Prisedo. Kada ovde, pođete putem iznad škole, pa posle dva kilometra na raskršću 
  siđete levo u šumu i produžite dalje, stići ćete na ono mesto gde se nekoliko manjih potoka slivaju 
  na jedan veći. Ta lepa dolina sa bujnom vegetacijom karakteriše gornji tok reke. Pri kraju te 
  doline, obale se približavaju, reka postaje brža, propinje se preko većih kamenih blokova – počinje 
  kanjonski deo Tribuće. Da ne postoji par vodenica, koje prođete usput, ništa ne ukazuje da je iko 
  prošao ovuda. Netaknuta priroda. Tek kada posle poslednje, Tadića vodenice, stignete na mesto u 
  kanjonu koje zovu Vesin vir, shvatite zašto je reka dobila ime. To je prvi u nizu od tri 
  vodopada (buća), koji se prelivaju jedan u drugi. Voda je ovde uklještena između dve stene čija je 
  visina oko pedeset metara, a visina tog vodopada je oko deset metara. Ispod ovog vodopada 
  stvoren je džinovski kameni lonac prečnika sedam metara. Odavde voda otiče kroz tesnac širine 
  jedva jedan metar i stropoštava se u ambis dužine petnaest metara. Uzanim kanalaom, uz sam 
  zid kanjona, voda dalje otiče u sledeći, šljunkom posuti kameni lonac.
  
  Od Vesinog vira, dalje se mora ići uz pomoć alpinističke opreme, ili kroz šumu izuzetno strmom 
  levom stranom kanjona. Lestve ili užad ovde su neophodni. Iznad izizetno brzih virova "liftom" se prebacuju 
  oprema i ljudi. Ukoliko se opredelite za "lakšu" varijantu – kroz šumu, onda se morate popeti uz gotovo 
  vertikalnu stranu brda. Posle kraćeg odmora, spustite se drugom stranom brda prema jugu, do sredine 
  padine, a onda "po izohipsi" levo – da bi se izbeglo spuštanje preko trošnog krečnjaka i vodopada. 
  
 
 Zašto ovako detaljno?
  
  Zato što je ovaj slap jedini toponim sa nečijim imenom. Po svoj prilici, ovde je izvesni Veso životom 
  platio radoznalost. To treba poštovati. Ispod ovog vodopada, nalazi se još jedan, visine oko dvadeset 
  metara koji se završava znatno većim i dubljim virom. Oko ovog vodopada uzdižu se litice visoke i do 
  pedeset metara, koje kasnije grade tesnac. Desno od vodopada po sredini obale u strani se nalazi ulaz 
  u jednu veću okapinu. Samo pedeset metara niže, obala je vertikalna i obrasla mahovinom. Preko ove 
  mahovine spušta se voda nekog od potoka na levoj strani kanjona. Od ovog mesta, reka skreće pod 
  pravim uglom i odatle počinje sistem stepenasto poređanih kamenih kada. Slapovi iz ovih kada se 
  završavaju "jezerom" u savršeno uglačanom krečnjačkom bazenu. Odavde reka teče kroz tesnac dužine oko 600 
  metara. Tesnac se završava levkastim proširenjem, tu je i kraj kanjonskog i najinteresantnijeg dela 
  Tribuće. Par kilometara niže, počinje košljanski deo kome pripada i samo ušće . Ono što vas može zbuniti 
  je činjenica da reka koja s lakoćom valja stabla i kamene blokove, pre nego se ulije u Trešnjicu - nestaje u 
  šljunku deltastog ušća. Zato je nikada nemojte tražiti na ušću – razočaraće vas.